nedjelja, 16. prosinca 2012.

Ča ću se puojt pitati, jeli se muorem pokuknut dom? / Am I Supposed to Ask for Permission to Come Back Home? (Růžena Babičová)

"Ani nisme smili puojt tamo. Saki korak sme znali, saku škuljku sme znali, tako ča ću se tamo puojt pitati, jeli muorem puojt nebo ne. Sme se zibrali a sme šli sami. Pak sme na pivnicah tamo obiedvali, sme ili tamo. Pak sme šli, jedna je htila puojt na statek dielat. Tako sme šli tamo na statek se pitat. A tamo je biv ta Doležal, a ta veli: Nechoďte tam. Aby vás nechytli. Běžte tam a tam. Ča se budu ja, tako znam, kadien imam puojt. Mi ne prahaš povidat."

- A nisu vam ništ udielali?“ 

"Ne. Su tamo stali aj vojaki lebo ča je to bilo zač. No mi sme šli aj kad bi me tamo patrili." 

- Vi a vaš muž?

"No. Aj Minka je šla, z Bieča, aj te Uhytilke su šle. Aj fotografii imam, kot idieme tamo, na pivnicah." 

- Ko lieto je to bilo? 

- To ja nie znam, kuoliko je to bilo. To sme bili v Huzovoj oš.

"We weren’t even allowed to come back home to Frélichov. We used to know every root there, every hole. So why should I ask for permission to come back home? We simply got up and went back there from time to time. We ate on the cellars. One girl that went there with us wanted to work at one of the local farms. We went there to ask if they had a job for her. A friend of us warned us not to do that, that we would get arrested. But I knew best what to do and what not to do. Nothing happened to us. Although there were some soldiers stationed there, we pretended to be locals and passed unnoticed. This was at the time when we already lived in Huzová."

Nema komentara:

Objavi komentar